July 31 & August 1
Kako zadnjih par dana nisam bila na aktivnostima, srijedu sam odlučila iskoristiti da posjetim što više njih. U tome, doduše, nisam uspjela jer sam na kraju otišla na samo dvije aktivnosti. Bila sam na streličarstvu i u streljani nakon koje sam bila u žurbi dospjeti do summit centra. Tamo sam se našla s Martom, Alenom i svojom predvodnicom Luciom jer smo zajedno išli na završnu ceremoniju za globalne ambasadore. Na ceremoniji su nam se volonteri zahvalili na sudjelovanju u program, neki su odabrani ambasadori održali govor i na kraju smo dobili marame. S nama su podijelili i neke statističke podatke poput onih da je sveukupno bilo 155 ambasadora iz 91 države te da smo svi zajedno napisali više od 700 blogova tijekom trajanja Jamboree-a.
Oko 8 se cijeli kontigent skupio jer smo imali grupno fotografiranje, a kada smo krenuli prema svojim kampovima uhvatilo nas je nevrijeme pa nas je većina do kampa bila mokra do kože.
Sljedeći dan je bio zadnji na ovogodišnjem Jamboree-u pa smo ga svi htjeli iskoristiti što smo više mogli. Marta i ja smo se ustale u pola šest jer smo išle na veliki zipline, a nakon toga smo bile u skateboard parku. Brzo smo bile gotove sa svime, a ostale su aktivnosti već bile popunjene pa smo se odlučile ići mijenjati za ambleme i marame s drugim izviđačima. No, i to je kratko potrajalo jer smo danas bile dežurne pa smo se ranije vratile u kamp da pripremimo ručak.
Ostatak smo se dana svi pakirali i polako počeli pripremati za put, a onda smo u pola sedam krenuli prema velikoj pozornici gdje se održavalo svečano zatvaranje. Program je kasnio zbog kiše, ali kada je napokon započeo, svima je bilo dosadno jer su voditelji loše glumili i govori su bili dosadni. U jednom trenu su Amerikanci simbolično Koreancima predali dužnosti i odgovornost za sljedeći Jamboree, a nakon tog svečanog dijela, na pozornicu je došla grupa Pentatonix. Poslije je slijedio light show popraćen glazbom, vatrometom i plesačima koii nas je sve šokirao jer to nitko nije očekivao. Iako je na zatvorenju bilo puno raznobojnih lasera, vatrometa i glasne glazbe, u zraku se polako počela osjećati melankolija jer smo svi postajali svjesni da je ovo kraj jednom nezaboravnom iskustvu. Na putu prema kampovima su se još prepričavale dogodovštine, izmijenjivali su se dojmovi i kontakti te su se tu i tamo brisale suze.
Ovim se svojim zadnjim blogom želim u ime svih zahvaliti svima koji su nam omogućili ovo putovanje. Našim roditeljima, volonterima, predvodnicima i osobama koje stoje iza organizacije svega. Veliko hvala i Jamboree djelatnicima koji su se zaista uvijek trudili da imamo osmijeh na licu i da je sve u najboljem redu (tuševi, WC-i i trgovine).
I za kraj, ovo nije jedno zbogom, već jedno “do sljedećeg puta”…
Budi pripravan,
Dora
Print This Post